U novijoj povijesti, od 1878. godine do 1912. Sandžak je bio u sastavu Herceg Bosne.
Nakon Balkanskih ratova i odluke velikih sila da raskomadaju Tursku, Sandžak zajedno sa Kosovom biva pripojen Srbiji. Tijekom Prvog svjetskog rata, 1915. godine Sandžak ponovo potpada pod austrijsku vlast, da bi poslije rata 1918. godine, nakon nastanka Kraljevine SHS, Sandžak formalno prestao postojati.
Ponovo aktualiziranje posebnog statusa Sandžaka potencira se u toku Drugog svjetskog rata. 27. Januara 1943. godine u Pljevljima donesena je Rezolucija o organizaciji Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Sandžaka. Ova Rezolucija predviđa da i Sandžak mora "zauzeti ravnopravno mjesto među ostalim pokrajinama Jugoslavije". Takav stav održavao je izraz povijesnih i etničkih okolnosti, s obzirom da je u Sandžaku bila najbrojnija muslimanska aglomeracija, te da je Sandžak u vrijeme Osmanlijskoga Carstva bio posebna administrativna cjelina. Kasnije su uporno protiv toga bili srpski i crnogorski političari u komunističkom vrhu Jugoslavije. Sandžak je podijeljen između Srbije i Crne Gore.
Od 1912. do danas hiljade i hiljade ljudi napuštaju Sandžak i sele se u Zapad, Herceg - Bosnu i Tursku.
Sandžak je podijeljen tako da nije pitan njegov narod. Nad njegovim narodom uspostavljen je i pravni poredak u prvoj i drugoj Jugoslaviji bez sudjelovanja vlastitog naroda u stvaranju sandžačke politike. Sandžak, kao jedinstvena vjerska, politicka, jezična i kulturna cjelina podijeljena je umjetnim putem. Tako je razbijena njegova cjelokupnost i dovedeno u pitanje njegovo daljnje postojanje kao područja, tampon zone izmedu srbijanskog i crnogorskog etnika, na štetu ne samo Sandžaklija.
U današnje vrijeme čistih računa i preustrojstva odnosa u unitarističkoj Jugoslaviji, došlo je doba da se čuje glas i Muslimana u Sandžaku, koji povijesno, kulturno i politički pripadaju matici zemlji Herceg-Bosni.
Sandžacki Muslimani i Crnogorci (74,8 posto) su pripadnici bosanske varijante ijekavice s elementima crnogorske ijekavice. Muslimani koji su dekretom pripali Srbiji, najveću diskriminaciju doživljavaju kroz zatiranje njihovoga materinjeg jezika i nametanja nasilnim putem srpske ekavice. Uz navedene oblike diskriminacije kojima su desetljećima bili izloženi Muslimani u Sandžaku, moramo biti na njih ponosni što su ispred svega zadržali svijest o svojoj posebnosti i svojoj nacionalnoj, vjerskoj, kulturnoj i političkoj (teritorijalnoj) povezanosti s Herceg-Bosnom. Sve to navedeno je razlog da, vjerujemo, da će se ispuniti njihove opravdane težnje ponovnom povratku u krilo Herceg-Bosne, kako bi se nastavio daljnji njihov prirodni razvoj.
Autor: Anto Valenta, Hrvatski Informativni Centar
